piše: Ivana Todorovski

Prošli vikend, 13. – 15.7. proveli smo na Borneu. Glavni razlog našeg odlaska bio je Rainforest World Music Festival. Bit će apsolutno teško doživljaj ovog festivala pretočiti u riječi, dočarati atmosferu i emocije koje su vladale u zraku taj vikend. Ali pokušat ću…

Odmah mogu reći da je to jedan od najgenijalnijih festivala na kojem sam bila.
Iako se radi o glazbenom festivalu, glazba nije bila glavni razlog zbog kojeg smo otišli tamo, dapače nismo znali niti jedan bend koji je svirao.

Festival se održavao 40tak minuta autom od mjesta Kuching (koje je Ivan spominjao u svojem zadnjem postu), unutar tzv. ‘Kulturnog sela Sarawak’ okružen šumom i planinama te u neposrednoj blizini pješčane plaže. Dakle okruženje nije moglo biti ljepše. Kulturno selo Sarawak je inače tzv. živući muzej, turistička atrakcija gdje je moguće razgledavati tradicionalnu arhitekturu i običaje tijekom cijele godine.

Par fotki lokacije na kojoj se odvijao festival i tradicionalne arhitekture u kult.selu Sarawak

Organizacija festivala bila je genijalna. Kuching je bio pun turista od kojih je većina naravno došla na festival. Ponekad sam imala osjećaj da je u gradu više bijelaca nego lokalnog stanovništva. Ono što smo primijetili već preko telefona dok smo rezervirali hostel bila je nevjerojatna ljubaznost lokalaca. Ne mogu reći da su ljudi u Kuala Lumpuru bezobrazni ili neljubazni, ali osjeća se razlika među lokalcima iz KL i Kuchinga.

Karte za festival koštale su oko 200kn po danu po osobi. Možda nisu baš jeftine, ali s obzirom na organizaciju, bendove, dodatne sadržaje poput radionica apsolutno su se isplatile.

Trudili smo se buditi čim ranije kako bi prije podne obišli neke znamenitosti Kuchinga, a popodne stigli na radionice i koncerte.

Festival se ove godine održao po 13. put, a posjetilo ga je oko 20 000 ljudi. Program je svaki dan bio podijeljen na radionice koje su se odvijale popodne i koncerte koji su se dešavali navečer.
Radionice su uglavnom vodili glazbenici koji su nastupali u večernjem dijelu programa, što je bila genijalna prilika da se ljudi zapravo s njima upoznaju. A mislim da je to također i genijalna stvar za bendove koji inače najčešće na festivalima odrade nastup i piče dalje bez ikakvog bliskog doticaja s publikom.

Bendovi

Ukupno je nastupio 21 bend iz cijelog svijeta. Bilo je tu zaista neobičnih, genijalnih, smiješnih bendova. Mislim da smo uspjeli čuti možda pola njih. Spomenut ću neke, pa ako vas zanima možete malo istraživati na youtubeu – Diplomats of drum (Malezija), Raiz de Cafezal (Brazil), Cankisou (Češka), Rhythm of Borneo (Malezija), Hata (Korea, Malezija, Turska, Taiwan, Azerbejdžan), Zee Avi (Malezija), Danyel Waro (Reunion Islands), Khusugtun (Mongolija).

Radionice

Bilo je ukupno 27 radionica u ta tri dana.. Od tradicionalnih indijskih i malajskih plesova, sviranja bubnjeva, žičanih i puhačkih instrumenata do radionice koja spaja glazbu i pričanje priča…

Mi smo sudjelovali nažalost samo na 3, jer u petak nismo bili na festivalu pošto smo kasno sletili u Kuching, a u subotu i nedjelju smo se trudili još malo obići Kuching i okolicu!

Tradicionalni malajski plesovi
Radionica je bila nevjerojatno zabavna i smiješna. Ja sam malo izigravala trubu i baš mi se i nije dalo sudjelovati u praktičnom djelu (čitaj: plesanju). A bilo je i previše ljudi da bi svi mogli sudjelovati. Ivan je sudjelovao i to je bilo poprilično smiješno 😀 Mislim svi su bili smiješni, ne samo on.

Pričanje priče uz glazbu
Radionicu je vodio malajski bend ‘Diplomats of the drum’. Poanta radionice bila je da se uz priču koju pričali članovi benda i publika, bend proizvodi zvukove koji ju smisleno prate. Tu je briljirao jedan mali genijalac, koji vjerojatno nema više od 5 godina. Kad je glavni tip iz benda pozvao publiku da se pridruži, klinac se nacrtao na pozornici u roku 10 sekundi. Imao je totalno smiješne i pametne odgovore da i njegova mama nije mogla vjerovati. U publici je bilo možda 200tinjak ljudi, no njemu to nije predstavljalo nikakav bed. Ponekad sam ljubomorna na te klince što nemaju nikakvog straha ni srama.

Uvod u ukulele
Ova radionica nažalost nije ispala toliko super koliko je možda mogla, jer je bilo previše ljudi, premalo instrumenata i nakon nekog vremena se pretvorila u osobni show voditelja radionice, no dobro. 🙂 Dobili smo neku generalnu sliku o tome kako početi učiti svirati ukulele!

Nevjerojatna pozitiva u zraku

Festival je fascinantan zato što možete vidjeti doslovno cijeli svijet na jednom mjestu, sve rase, sve generacije bilo da se radi o bendovima koji nastupaju ili ekipi iz publike… Svi su bili nekako super raspoloženi i baš se osjeti u zraku da svi uživaju u glazbi zemalja za koje možda nemaju pojma niti gdje se nalaze. Ne znam koja slika u glavi mi je draža – koncert mongolskog benda dok je publika sjedila na podu i upijala jedne od najneobičnijih glazbenih zvukova koje sam čula u životu ili trenutak kad je ekipa poludjela i plesala u blatu na bend iz Brazila.

Rainforest festival je zaista genijalno kulturno iskustvo, toliko različitih ljudi i toliko različitih vrsta glazbe na jednom mjestu. Svi su vrlo zainteresirani jedni za druge, žele naučiti nešto novo o tuđoj kulturi, a vjerojatno nema jednostavnijeg načina nego kroz glazbu.

S toliko različitih rasa i kultura na jednom mjestu zaista shvatiš da smo svi tako različiti, a opet tako isti…

Piše: Ivan Livić

DAN PRIJE ODLASKA NA BORNEO

U četvrtak sam otišao na Balkan meeting kod prijateljice Jelene iz Srbije.
Jelenu i njezinog dečka Igora iz Makedonije smo Ivana i ja sreli prvi tjedan u jednom shopping centru u centru grada. Čuli su nas kako razgovaramo na hrvatskom te smo se upoznali i dogovorili prvi Balkan meeting kod Marine koja je isto iz Srbije, točnije iz Kikinde. Tko još nije čuo sa Kikindu neka obavezno pogleda ovaj video.

Marina nam je taj put pripremila odličan paprikaš uz domaću rakiju. No prošli četvrtak se našlo nas sedmero iz ex-Yu na bazenu ispred Jelenine zgrade na druženju uz pive, vino i pelinkovac (zahvaljujući Josipu). Osim mene, Marine i Jelene, došli su i Natalija iz Makedonije, Ivan i Danko iz Srbije te Josip iz Zagreba. Kasnije smo otišli u poznatu ulicu Changkat koja je prepuna kafića i klubova tako da smo malo zaružili.

Inače, Kuala Lumpur je odličan grad i zbog povezanosti s drugim državama u Aziji. Preko AirAsia.com i Fireflyz.com.my se mogu naći super povoljne karte za cijelu Aziju. Mi smo povratnu kartu do Kuchinga platili otprilike 600kn.

ODLAZAK NA BORNEO

U petak sam bio lagano strgan, najviše od nespavanja (najmanje od redbull votke). No nekako sam preživio radni dan, otišao ranije s posla kako bi se stigli probiti do aerodroma na vrijeme, jer smo letili za Borneo u 19:20h.
Nakon sat i pol leta, sletili smo u grad Kuching (što prevedeno znači mačka), glavni grad pokrajine Sarawak koja uz pokrajinu Sabah pripada malezijskom dijelu Bornea. Borneo je podijeljen na malezijski (23%) i indonezijski dio (73%) te malu državu Bruneji.

Borneo je 3. najveći otok na svijetu nakon Grenlanda i Nove Gvineje. Osim predivne prirode, genijalnih lokacija za ronjenje, mnoštva zanimljivih biljaka i životinja, jedna od ikona Bornea su majmuni orangutani koji žive samo na Borneu i indonezijskom otoku Sumatri.

U petak navečer smo ostali u hostelu, kojeg smo unaprijed rezervirali po preporuci najboljeg vodiča Lonely Planet po cijeni od 70kn za noćenje (kada nije festival je 30kn), te u subotu ujutro kratko obišli grad i potražili bus za utočište za orangutane Semenggoh koje se nalazi na pola sata vožnje od grada.
Zgrada parlamenta u Kuchingu

Ovo utočište je slično onome u Kuterevu u Lici u kojemu se nalaze smeđi medvjedi, gdje sam 2006. i 2007. godine vodio međunarodni volonterski kamp preko Volonterskog Centra Zagreb. Razlog njihovog postojanja je zbrinjavanje mladunaca koji su ostali bez svojih majki uslijed raznih nesreća, krivolova, držanja u zatočeništvu ili su pronađeni ozlijeđeni. Slično kao i u Kuterevu, Semenggoh Wildlife Centre radi na edukaciji javnosti o ugroženosti ovih životinja.

Bilo je važno da stignemo prije 15h, jer se tada orangutani vraćaju iz šume radi hranjenja te ih se jedino tada može vidjeti. U doba godine kada imaju dovoljno hrane u šumi ni ne dolaze u područja za hranjenje.
Nakon što se mali orangutani zbrinu kada prvi puta dođu u utočište, počinje ih se pripremati na samostalni život u tropskim kišnim šumama te ih nakon određenog vremena pušta na slobodu.
Trenutačno se utočište brine za 25 orangutana, za više nemaju ni kapaciteta te ostale šalju u Matang Wildlife Centre koji je dio nacionalnog parka Kubah.

Procjenjuje se da je u divljini još 20 000 – 27 000 orangutana od toga 20 000 na Borneu. Orangutan u prijevodu znači ljudi-iz-šume.

 

Ovo je alpha mužjak Richie koji ima 150kg i koji može biti opasan ako se osjeti ugroženim. Prošle godine je napao nekog turista, pa ga je čuvar išao obraniti te je jadnik ostao bez prsta.

Nakon ovog genijalnog izleta otišli smo na Rainforest World Music Festival zbog kojega smo i otišli na Borneo. Festival je genijalan isto kao i lokacija na kojem se održava, ali o tome ćemo pisati u idućem postu.

Do tada uživajte u fotografiji zalaska Sunca u Cultural Villageu gdje se održavao festival.

Piše: Ivana Todorovski

Pomalo smo se navikli da je puno toga ovdje drugačije. Mlijeko je skupo, javni prijevoz jeftin, taksisti varaju, a u vlakovima postoje kupei samo za žene.
No da će nam šef jedne firme prići u nekom restoranu za vrijeme ručka i ponudti nam posao, to baš nismo očekivali.
Ivan je već pisao o nezaposlenosti, ali samo ukratko stopa nezaposlenosti u Maleziji je oko 3%, a u Hrvatskoj oko 18%.
Australac Troy, vlasnik firme Oora iz Malezije, koja se bavi razvojem softwarea, web dizajnom, izradom vizualnog identiteta, oglašavanjem, vođenjem poslovnih profila i oglašavanjem na društvenim mrežama i sl. prišao nam je za vrijeme ručka u jednom restoranu i upitao nas odakle smo, što radimo u Maleziji itd. Prišao nam je jer smo bijelci, zato smo mu na prvu bili zanimljivi.
Ispostavilo se da je njegova firma smještena u ulazu do restorana, da treba nove ljude jer se posao širi i nekoliko puta nas zamolio da kad završimo s jelom dođemo ‘gore’ na razgovor.
Na ručku nas je bilo sedmero. Zanimalo ga je tko je koje struke, što znamo raditi, što nas zanima itd.

Nakon ručka, Ivan, Zoe i ja smo otišli na razgovor. Razgovor je vodila njegova suradnica Sarah koja nam je ukratko predstavila kompaniju, čime se bave i što traže. Dalje ju je zanimalo nešto o svakome od nas pojedinačno, što smo po struci, kakva poslovna iskustva imamo, što znamo i što bi htjeli raditi.
Oora ima potrebe za web dizajnerima i programerima (mislim da najviše php) te radnicima za rad u administraciji – računovostvo.
Razgovor je bio vrlo opušten i u pozitivnom tonu, i izgledalo mi je kao da nas sve silno želi zaposliti pa makar izmislila neku poziciju.
Ja sam se po kvalifikacijama uklapala u nekoliko radnih pozicija koje nude, dok npr. Zoe (operna pojevačica, performerica i učiteljica) nije. No Sarah ju je uporno ispitivala redom što sve potencijalno zna i može raditi sa željom da nađu neko zajedničko područje.
Zanimljivo iskustvo 🙂
Mislim da do sada nisam bila na razgovoru za posao u kojem se poslodavac toliko trudio oko potencijalnih zaposlenika.

Više od mjesec dana je prošlo od kako smo ovdje, a nismo niti jednom nigdje čuli niti pročitali riječ kriza. Da se ne čujem redovito s obitelji i prijateljima iz Hrvatske mislim da bi na krizu potpuno zaboravila.

Piše: Ivana Todorovski

Prekjučer sam napokon uspjela ugledati guštera u jezeru i uhvatiti fotić da zabilježnim nekoliko dokaza. Volim životinje, ali ne volim kukce, guštere, pauke, zmije, raznorazne bube, škorpione i sl. ☺
Mislim nije da ih ne volim u smislu da ih želim ubiti, nego jednostavno ne volim činjenicu da obitavaju u istom prostoru kao i ja ili da su mi negdje u blizini.
Kad smo krajem prošle godine odlazili u Indiju, jedna od mojih briga bile su životinje. Imala sam osjećaj da će posvuda biti kojekakve bubetine i da se od njih neće moći spavati.
No na sreću nije bilo tako. Indija je bila prepuna koza, krava i pasa, koji mi eto ne predstavljaju nikakav problem. ☺

Malezija. Par puta sam došla u napast da zguglam ‘dangerous animals in malaysia’, ali unatoč svemu nisam. Zato molim vas, nemojte to googlati i pisati mi kojekakve opasne životinje koje ovdje žive. Dajte mi da još malo živim u neznanju.

Aha, zašto je gušter uopće bitan.
Prije otprilike dva tjedna je 2 metra ispred mene, u blizini naše zgrade protrčao ooooogroman zeleni gušter od sigurno metar i pol i uskočio u jezero koje se nalazi ispred naše zgrade.
Ja sam u tom trenutku naravno bila sama. Na desetak sekundi sam skamenjeno stajala, pa sam se okrenula za 180 i odlučila hodati okolnim putem.
Ivanu i svim našim prijateljima/susjedima je to naravno nenormalno smješno i bezazleno. ‘Joj daj molim te, jako strašno, blabla…’
Ne znam za ostale, ali otprilike znam kakva bi bila Ivanova reakcija da ga suretne, ali dobro neću ga sad tu sramotiti ;P

Ovaj gušter na slikama, nije onaj koji je prošetao ispred mene neki dan, jer ovaj je tamnije boje. Znači postoje minimalno dva!!

Piše: Ivana Todorovski

Svi koji su ikada volontirali znaju kako ti se zadovoljstvo doprinosa društvu pomalo zavuče pod kožu. Moja volonterska karijera započela je početkom srednje škole, a glavni krivac bio je Andrija Rudić, današnji dožupan Sisačko-moslavačke županije i tadašnji predsjednik Kulturnog centra mladih u Kutini. Godinama sam bila volonterka KCM-a, a kasnije sam volontirala i na nekoliko akcija Volonterskog centra u Zagrebu. Sudjelovala sam na tri volonterska kampa u Italiji, Njemačkoj i Hrvatskoj te proputovala nekoliko zemalja u sklopu stručnih seminara i edukacija.

Prije nego što smo uopće stigli u Kuala Lumpur imala sam ideju kako želim pronaći neki lokalan projekt koji se bavi društvenim dobrom i uključiti se na neki način.
Nisam trebala puno tražiti, jer je Zoe, naša prijateljica i prva susjeda, volonterka u školi za izbjegljice iz Šri Lanke. Zoe volontira s djecom predškolskog uzrasta.
Otišla sam s njom jednog utorka do škole, upoznala ostale učiteljice, voditeljice projekta, djecu i naravno odlučila sudjelovati koliko mogu.

Drugi posjet, značio je da ću i predavati. Dodijelili su mi 1. razred, uzrast djece od 7 godina. Dogovorili smo se da ću predavati engleski.
No, kad sam došla u razred učitelijca mi je pružila knjigu – matematike 😀 U par minuta sam morala osmisliti zanimljiv, zabavan, ali naravno i poučan sat matematike.
U razredu je bilo desetero klinaca. Moj prvi pothvat bilo je upoznavanje. Napisala sam svoje ime na ploču, oni su ga marljivo prepisali u bilježnicu – ‘My name is Ivana’.
Naivno sam ih u krug ispitivala kako se tko zove s namjerom da ću zapamtiti barem polovicu imena. Nisam zapamtila niti jedno! Jučer sam imala drugi sat s njima i još uvijek znam ime samo jednog dječaka, naravno onog ‘najživljeg’ – Abishek.

Nema nekog određenog programa koji moram pratiti, već sama osmišljavam što i na koji način ću predavati. Pošto se radi o sedmogodišnjacima, kako bi im zadržala pažnju sve mora biti izuzetno zanimljivo i zabavno bez puno pukok pisanja po ploči. Najveći izazov mi je održati disciplinu u razredu, ne znam koliko mi to uspjeva. Vrlo lako prestanu slušati i počnu pričati, igrati se i sl.
Bez ikakve spolne diskriminacije, neke stvari su univerzalne – dječaci trče okolo, navlače jedni druge, zezaju cure, sakrivaju im torbe, vuku ih za kosu, uzimaju bilježnice. A cure su mirne, sjede i slušaju – i najčeše rasturaju zadatke 😉

Školu ukupno pohađa četrdesetak djece raspoređeno u nekoliko razreda, a svi su izbjeglice iz Šri Lanke i u Kuala Lumpuru žive već nekoliko godina. Učitelji su većinom lokalni volonteri uz nekoliko međunarodnih volontera koji kao i ja trenutno žive u Kuala Lumpuru i nekoliko djevojaka koje su također iz Šri Lanke koje dobivaju određeni honorar. Jedna od glavnih voditeljica projekta, umirovljena učiteljica – Sarada Devi ispričala mi je ukratko na koji način funkcionira škola. Iza škole stoji organizacija ‘Child’, a rad škole baziran je na donacijama. Prostor škole ne financira država, organizacija također mora plaćati najam. Kad bude imala malo više vremena namjeravam s njom obaviti jedan opširniji intervju o njoj samoj i radu škole. Tako da ću dobiti malo više informacija o tome što im je još eventualno potrebno od školskog pribora i sl., pa ako netko ima volje pomoći, bit će prilike.
Pošto mi je Sarada napomenula da trebaju još volontera koji će podučavati engleski jezik, odlučila sam ih potražiti preko Couchsurfing (www.couchsurfing.org) zajednice koja je puna genijalnih ljudi. Nije dugo trebalo da se ljudi jave i krenu volontirati što mi je izuzetno drago.

Na fotografijama su djeca predškolskog uzrasta iz razreda u kojem volontira moja prijateljica Zoe.
Nisam fotkala svoj razred jer su zadnji put bili izuzetno živahni i moje vađenje fotića značilo bi doslovno ludnicu. Svi bi morali probati fotkati, svi bi gledali fotke itd.
Morat ću spojiti fotografiju i matematiku na neki način, pa ću i njih pofotkati u jednom od idućih tjedana.

Ivana

Piše: Ivan Livić

Ivana je, preko nekih dizajnerskih veza koje je stekla u Kuala Lumpuru (isto preko Couchsurfinga, čini mi se), saznala da će biti neka zanimljiva događanja u tvrtki Mindvalley. Tako da smo prošli tjedan, u srijedu i četvrtak, otišli na WebCamp odnosno na EduCamp.

Ako vas zanima više o MindValleyju, pogledajte ovaj video.
 

Zanimljivo je da MindValley zapošljava ljude iz 35 zemalja svijeta, često preko studentske udruge AISEC koja djeluje i u Hrvatskoj. Tako je i moj frend Marko s faksa našao posao u Brusselsu.

WebCamp je nešto kao naša Startup Srijeda u Zagrebu. O njemu ću napisati poseban post.
A što je EduCamp? Ekipa iz MindValleyja, tj. njihov glavni dizajner Kinez Wu Han je shvatio da njihovo školstvo, kao ni naše, ne prati trendove koji se danas dešavaju u svijetu te je odlučio organizirati ovaj event kako bi ljudi koji rade neku vrstu edukacije prenijeli nove metode učenja na ljude u publici.

Bila su tri predavača na EduCampu. Prvo je predavala djevojka iz Amerike Maggie T. Sutrov, naravno porijeklom iz Hrvatske 😀 i to ni manje ni više nego s otoka Prvića odakle potječe strana obitelji mojeg tate. Samo što su moji iz Prvić Luke, a obitelj njezinog tate iz Prvić Šepurina, mjesta na drugoj strani otoka. Njezin pradjed se prezivao Cukrov, a prabaka Vlahov, ali su ih Ameri ne znam iz kojeg razloga preimenovali u Sutrov.
 
Maggie nam je dala zanimljiv zadatak, koji je mene držao okupiranim tokom drugih predavanja u dosadnim trenutcima, a taj je da smo morali s pomoću tri vrste trokuta (jednakostranični, pravokutni i jednakokračni) nacrtati neku sliku.
Evo mojeg rješenja.
 
Izložba radova i komentiranje procesa izrade, blokada nekih odraslih u izražavanju itd.

Nakon Maggie, pričala je djevojka koja je također iz Amerike, a inače radi u MindValleyju. Ona je proputovala pola svijeta i u jako puno država je volontirala s djecom po školama. Za vrijeme studija je odradila 4 studentske prakse preko AISEC-a. Pričala je o svojim iskustvima u podučavanju djece engleskom jeziku u raznim državama.

Zadnji predavač je bio daleko najgori, tzv. otrov. Gospodin je pričao o odgoju svoje kćeri te kako ju potiče na kritičko razmišljanje. Mala je i knjigu napisala s 12 godina i sad je trenutačno u Londonu s njegovom sestrom :-/.
I sve je bilo super na početku, samo što on ne zna granicu pa je počeo puštati neke filmiće nje dok se krevelji u kameru te neke random slike. Netko bi pomislio kako je lagano opsjednut njom, ali ne i ja 😀
Inače je završio MIT pa je u svakoj trećoj rečenici kroz neku priču napomenuo kako je on s MIT-a, a onda u četvrtoj kako nije zapravo bitno tko je odakle i tko je što završio. Presmiješno.

S obzirom na to da je skoro 6 ujutro i da se dižem za 2 sata na posao, idem spavat. Nemojte zamjeriti ako ima grešaka.
I dajte komentirajte da ne pričam sam sa sobom. Pozzz

Piše: Ivan Livić

Svega smo par puta odlazili u centar grada, koji je od našeg kvarta (Subang Jaya) udaljen 20km. Nemamo puno razloga ići tamo, jer se sve do sada sve svodilo na obilaženje shopping centara kojih u našem dijelu ima više nego dovoljno.
Ljudi često provode vrijeme upravo u njima, jer su klimatizirani, a vani je često pakleno vruće, kao što je sada u Zagrebu. Temperature su preko noći uglavnom oko 30 stupnjeva, a po danu i do 40.

Osim autom, do grada možemo doći vlakom koji je dosta jeftin (manje od 5 kn u jednom smjeru) samo je mali problem što prvo moramo doći do stanice do koje moramo ili ići taksijem ili nas netko mora odbaciti. Problem s taksijima je što su jako nepouzdani i ako ih se nazove na telefon, možete ih čekati i pola sata te će vam tek tada javiti da ipak neće doći po vas.

This slideshow requires JavaScript.

Kuala Lumpur ima bezbroj restorana svih vrsta. Zaista nema svjetskog lanca restorana kojeg tu nema, čak postoji i hrvatski restoran Dubrovnik koji planiramo obići.

Žao nam je da taksisti nisu kao u Indiji, gdje ih se oko neke osobe skupi i desetak te se lako pregovara o cijeni, jer znaš da će te sigurno netko odvesti za jako male novce gdje god treba. Ovdje nije rijetkost da taksist pilji u volan ispred sebe dok mu se priđe i totalno te ignorira, naročito ako je udaljenost koju treba prijeći premala. Među ljudima iz Europe koje smo upoznali vlada generalni dojam da su Malajci jako lijen narod. O tome ću posvetiti poseban post isto kao i strancima koji tu rade, a među njima naravno ex-jugoslavenima kojih na sreću ne manjka.

Bez komentara…

Piše: Ivan Livić

Nakon dva dana odličnog hotela, preselili smo se u ovaj stan od 195 kvadrata na 8. kat nebodera. Zaista nam ne treba tako veliki stan, jer imamo dvije sobe koje uopće ne koristimo, ali dobro. Barem kad nam netko dođe iz Hrvatske, ima gdje spavati bez problema. Tko se nađe u blizini, neka svrati 😀 Stan i režije plaća firma.

This slideshow requires JavaScript.

Super stvar je što na istom katu naše zgrade nalaze kolege inženjeri s posla: Argentinac Ezequiel (Zeke), Australac Mitch s curom Zoe, te im često dođe Zekejeva cura, Malajka Sam. Odlična ekipa bez koje bi nam boravak ovdje bio neusporediv.

Firma nam daje jedan auto koji nam je stalno na raspolaganju i za njega nam plaćaju benzin. S obzirom da Ivana i ja još ne vozimo (Zlaćo, ne smij se) u tom dijelu smo ovisni o Zekeju i Mitchu. Posao mi se nalazi na samo 10ak minuta od stana i dečki svako jutro voze. Super je što svi dijelimo slične afinitete tako da se puno družimo i u slobodno vrijeme. Kuala Lumpur je nevjerojatno razvijen. Skoro svaka zgrada ima svoj bazen, teretanu te ponekad i trgovine koje rade 24h. I kada nas je šestero, uspijemo se svi stisnuti u auto 🙂

Naša slučajno nema, jer kada je građena blizu je bio izgrađen hotel koji ima to sve, tako da je dogovoreno da će stanari naše zgrade moći koristiti sve sportske terene, bazene i teretanu. Tako da mi na samo 50ak metara od zgrade imamo olimpijski bazen i još par manjih, 4 terena za badminton, teniske terene, teretanu, 4 squash terena, stol za ping pong i kuglanu. Više nam ni ne treba ;D

Na ulazu u kompleks zgrada imamo nekoliko čuvara koji dižu rampu te još 1-2 koji su ispred našeg ulaza samo. U Maleziji je nezaposlenost jako niska, manje od 3% (Hrvatska 18%).

Stopa nezaposlenosti u Maleziji

Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj

Osim što je država jako bogata resursima, te se brzo razvija, država ima dobru politiku zapošljavanja ljudi. Skoro da i nismo vidjeli beskućnike od kada smo tu. Vjerojatno će se stvari mijenjati kako budemo odlazili u druge gradove ili dok prođe više vremena. Ali za sada su dojmovi takvi.

Piše: Ivan Livić

Prije mjesec dana smo letili Ivana i ja za Kuala Lumpur rutom: Zagreb-Budimpešta-Doha-Kuala Lumpur. Ukupno nekih 14h ugodnog leta sa Qatar Airways koji je srećom u svibnju počeo letiti iz Zagreba.
Karte nam je platila moja firma, što je naravno bilo zakon 😉
Na aerodromu nas je čekao vozač te smo mislili da nas vozi u stan, koji nam je također firma osigurala. Ali vraga, on vas vozi u hotel. I to sa 5 zvjezdica. Ajoj, šta ćemo sad, pomislili smo.

Da ne mislite kako lažem, evo fotografija:

U hotelu smo morali ostat 2 noći, dok oni nisu sredili naš stan u kojem smo sada.
U hotelu su nas dočekala dvojica kolega iz firme, od kojih je jedan sin od direktora, s kojima smo dogovorili da nas vode navečer na večeru s ostalim kolegama (među njima Mitch i Zoe).

Odveli su nas u Asia caffe. To je prostor s hrpom štandova s hranom iz cijele Azije, gdje se obilaze štandovi, naruči jelo i kaže na koji broj stola da donesu hranu. Prvi dojam je bio da je hrana odlična i povoljna, a alkohol skup (piva cca 30 kn).

S lijeva na desno: Ivana. Zoe, kolega iz Argentine Zeke, sin od direktora Ben, kolega iz marketinga Falique

Živi rakovi

Kod nas u stanu nakon Ivanine meksičke večere

Drugi dan su nas odveli u shopping te nam kupili stvari potrebne za stan i napunili frižider.

Piše: Ivan Livić

Prije nešto više od mjesec dana smo se Ivana Todorovski i ja zaputili u Maleziju, točnije glavni grad Kuala Lumpur. Do sada nam se puno zanimljivih stvari desilo, slegli su se prvi dojmovi pa je došlo vrijeme da o tome napišem izvještaj.

KOJU ĐAVOLJU MATER UOPĆE RADITE TAMO?

Najbolje da krenem s objašnjavanjem kako to da smo uopće završili u Kuala Lumpuru (svima ovdje znam kao KL). Svi koji nas poznaju znaju da smo Ivana i ja jako aktivni na genijalnoj društvenoj mreži Couchsurfing (preko koje primate putnike iz cijelog svijeta u svoj dom, te im nudite besplatan smještaj. Isto vrijedi kada i vi putujete), te na relativno novoj stranici Airbnb (slično kao i Couchsurfing, samo vam gosti plaćaju za boravak puno manje nego u hotelu).

Preko Couchsurfinga smo do sada hostali više od 70 ljudi iz cijeloga svijeta, a nas su ljudi preko CS ugostili dok smo bili u San Franciscu, Tallinnu, Ivanu u Budimpešti, mene s prijateljima u New Delhiju.

Preko Airbnb stranice smo ugostili možda petero ljudi u stanu u Zagrebu. Prošle godine u 8 mjesecu nam je došao par iz Australije: Zoe i Mitch.

Tada su putovali par tjedana po Europi, a kod nas ostali dvije noći. Odmah smo se ‘skompali’, pokazali im grad te išli na cuge u Tkalču i Stross. Nakon Zagreba smo im predložili da odu na Plitvice i Vis, koji su ih naravno oduševili 😉

Mitch je inženjer elektrotehnike, a Zoe operna pjevačica i performerica. Inače žive u Melbourneu i tamo su živjeli do prije cca godinu dana kada je Mitcha firma, u kojoj sada oboje radimo, poslala u Kuala Lumpur, jer im je većina poslova u Maleziji i Indoneziji. Ja sam se kod Mitcha raspitivao oko zaposlenja u Australiji, jer sam već nekoliko godina imao u glavi da želim raditi u nekoliko zemalja po svijetu nakon faksa.

Uglavnom, u 10. mjesecu prošle godine otišao sam na studentsku praksu na fakultet Manipal Institute od Technology u Indiji gdje sam ostao mjesec i pol dana. Nakon prakse (bolje rečeno putovanja po jugozapadu Indije sa praktikantima iz Europe i Amerike, jer od prakse nije bilo baš nešto) sam se našao s Ivanom u Delhiju te smo nastavili putovati od zapada do istoka Indije još mjesec dana. Koga zanima više o tom putovanju, neka pogleda prezentacijski video i filmić koji smo napravili za predavanje u Zelenoj Akciji u Zagrebu.

Presentation made by Ivan Livić

Video made by Ivana Todorovski

Negdje početkom prosinca dok smo se smrzavali u Varanasiju u Indiji, došao mi je neočekivani mail od direktora tvrtke Optimal Power Solutions u kojoj radi Mitch. Pisalo je da me Mitch preporučio za posao, jer smo ista struka, te da mu pošaljem CV što sam i napravio te smo od tada obavili 1-2 razgovora putem Skypea i izmijenili par mailova. On mi je ponudio posao u Kuala Lumpuru koji sam i prihvatio. Ivana je odlučila isto doći sa mnom i eto nas sad 10 000km od Hrvatske 😉